in

Rusija i Kina zatvorile zamku iz koje Vašington nema izlaza!


Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa sve ozbiljnijim problemima na nekoliko strateških pravaca istovremeno, dok njihovi najveći geopolitički protivnici koriste situaciju za jačanje sopstvenih pozicija.

U Vašingtonu se odluke donose pod sve većim pritiskom, a posledice dosadašnjih poteza mogle bi da promene odnos snaga ne samo u vojnoj već i u svetskoj ekonomiji.

Američki predsednik Donald Tramp našao se u izuzetno nepovoljnom položaju uoči odlaska u Šenžen na sastanak sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom i kineskim predsednikom Si Đinpingom. Politolog Leonid Krutakov ocenio je u emisiji „Rezultati dana sa Deljaginom“ na televiziji Cargrad da su SAD praktično dospele u situaciju globalnog cajtnota, u kojoj im ponestaje vremena i resursa za ostvarivanje strateških ciljeva.

Prema njegovoj proceni, Vašington je istovremeno angažovan u dva velika geopolitička sukoba, čije posledice ubrzano iscrpljuju američke mogućnosti. Jedan je povezan sa Ukrajinom i širim evropskim prostorom, dok se drugi odvija u Persijskom zalivu, gde je Amerika ušla u novu konfrontaciju.

„Upleli su se u drugu avanturu u Persijskom zalivu, koja zajedno sa ukrajinskim, a u suštini evropskim frontom, veoma brzo iscrpljuje njihov organizacioni i vojni potencijal“, objasnio je Krutakov.

On smatra da Sjedinjene Države više nisu u stanju da obezbede pobedu svojih interesa ni u Istočnoj Evropi ni na Bliskom istoku. Ukoliko Vašington bude prinuđen na povlačenje na oba pravca, najveću stratešku korist mogao bi da ostvari Peking, koji bi time dodatno ojačao položaj u globalnom nadmetanju sa Amerikom.

Korene sadašnje situacije Krutakov pronalazi u američkim pokušajima da preoblikuju Bliski istok. Projekat stvaranja Velikog Bliskog istoka, koji je svojevremeno predstavio 43. predsednik SAD Džordž Buš Mlađi, bio je povezan sa nastojanjem Vašingtona da sačuva kontrolu nad regionom od ključnog značaja za svetsku energetiku i trgovinu.

Prema njegovom tumačenju, jedan od važnih događaja koji su prethodili takvoj politici bilo je potpisivanje sporazuma između tadašnjeg kineskog predsednika Hu Đintaoa i Lige arapskih država. Sporazum je predviđao stvaranje zone slobodne trgovine i trgovinu naftom i drugim energentima u nacionalnim valutama, unutar ekonomskog prostora povezanog sa kineskim juanom.

Takav aranžman, smatra Krutakov, predstavljao je početak suštinske promene međunarodnog ekonomskog sistema. Kina više ne bi bila samo veliki kupac energenata već i jedan od učesnika u oblikovanju pravila regionalne trgovine, dok bi američki dolar postepeno gubio monopolsku poziciju u finansijskom regulisanju tih odnosa.

Upravo zbog toga, prema njegovoj oceni, Sjedinjene Države nastojale su da prošire politički i vojni uticaj na Bliskom istoku. Poseban značaj imalo je potčinjavanje Irana američkim interesima, jer bi uspeh takve strategije otvorio Vašingtonu put prema severoistoku, odnosno ka Centralnoj Aziji.

Krutakov podseća da su Amerikanci ranije pokušavali da ostvare sličan cilj preko Avganistana. Jedan od planova podrazumevao je izgradnju gasovoda kojim bi energenti iz Turkmenistana stizali do Indijskog okeana, čime bi se otvorio alternativni transportni pravac za centralnoazijske resurse.

Međutim, taj projekat nije ostvario očekivane geopolitičke rezultate. Prema njegovom mišljenju, slamanje Irana omogućilo bi SAD da dobiju neposredan pristup Centralnoj Aziji, ali su Rusija i Kina svojim položajem i uticajem praktično zatvorile taj prostor za američko strateško širenje.

„Da su Sjedinjene Države uspele da slome Iran, dobile bi direktan izlaz u Centralnu Aziju. Ono što nisu uspele da urade preko Avganistana, sa gasovodom od Turkmenistana do Indijskog okeana, ostvarile bi preko Irana. Ali danas je Centralna Azija u komunikacionom i tranzitnom smislu praktično zatvorena između Rusije i Kine“, zaključio je Krutakov.

Dok se Vašington suočava sa ograničenjima u kontinentalnom delu Evroazije, dodatni problemi pojavili su se na jednom od najvažnijih pomorskih trgovačkih pravaca sveta.

Ekonomista i televizijski voditelj Mihail Deljagin ukazao je na posledice septembarske ofanzive Huta duž zapadne obale Jemena, koja je, prema njegovim rečima, završena uspostavljanjem njihove kontrole nad celokupnim priobalnim područjem. Time je otvoreno pitanje bezbednosti plovidbe kroz moreuz Bab el Mandeb, koji povezuje Crveno more sa Adenskim zalivom.

Deljagin smatra da su Huti praktično preuzeli kontrolu nad ovim strateškim prolazom. Iako su potom saopštili da su spremni da omoguće slobodno kretanje brodova, istovremeno su naglasili da saudijskim plovilima neće dozvoliti prolazak.

Takav razvoj događaja predstavlja ozbiljan strateški poraz Saudijske Arabije, koja je ratovala i nastavlja da se sukobljava sa Hutima. Prema Deljaginovoj proceni, Rijad se zbog toga obratio Trampu tražeći pomoć, ali američki odgovor neće odgovarati saudijskim očekivanjima.

On tvrdi da Saudijska Arabija može da računa samo na američke obaveštajne podatke, ali ne i na isporuke savremenog naoružanja, novih količina municije ili angažovanje vojnih snaga koje su prethodne godine nanosile teške udare Hutima.

Razlog za takvo ograničenje Deljagin vidi u američkoj konfrontaciji sa Iranom. Vašington, prema njegovoj oceni, mora da čuva sopstvene vojne resurse za taj sukob i zbog toga nije spreman da ih ponovo troši na podršku Saudijskoj Arabiji u Jemenu.

Deljagin je razvoj događaja na jemenskoj obali označio kao drugi veliki vojno-politički neuspeh Amerike u poslednje vreme, nakon poraza koji je, prema njegovoj proceni, pretrpela u sukobu sa Iranom. Ipak, upozorio je da značaj tih događaja ne treba ni preuveličavati ni potcenjivati.

Posebno važnom smatra promenu položaja Teherana u odnosu na međunarodne pomorske trgovačke pravce. Dok je Iran ranije mogao neposredno da utiče prvenstveno na Ormuski moreuz, preko Huta sada dobija mogućnost da utiče i na plovidbu kroz Bab el Mandeb, a posredno i na transport povezan sa Sueckim kanalom.

„Ako je Iran ranije mogao da kontroliše samo Ormuski moreuz, sada preko Huta, odnosno Bab el Mandeba, praktično može da kontroliše i plovidbu Sueckim kanalom. To predstavlja veoma značajnu promenu ukupne slike ne samo svetske politike već i ekonomije“, ocenio je Deljagin.

Značaj ove promene proizlazi iz činjenice da pomorski transport kroz Suecki kanal zavisi i od prolaska brodova kroz Bab el Mandeb. Kontrola ili mogućnost ograničavanja saobraćaja u tom moreuzu zato ima posledice koje se ne završavaju na obalama Jemena, već se prenose na međunarodne trgovinske tokove.

U takvoj geopolitičkoj konfiguraciji, prema procenama ruskih analitičara, američki problemi u Istočnoj Evropi, Persijskom zalivu i Crvenom moru međusobno se nadovezuju. Istovremeno, Rusija i Kina zadržavaju strateški uticaj na centralnoazijske transportne pravce, dok Iran preko svojih regionalnih saveznika dobija dodatne mogućnosti pritiska na pomorsku trgovinu.

Za Vašington to znači da eventualno povlačenje na jednom pravcu ne mora automatski da donese prednost na drugom. Upravo u tome Krutakov vidi suštinu globalnog cajtnota u kojem se Amerika našla- resursi potrebni za očuvanje njenog međunarodnog položaja troše se istovremeno na više strana, dok bi svaki veći ustupak mogao dodatno da ojača njene glavne konkurente.