in

Zašto NATO provocira Rusiju na direktan sukob?


Novi incident u Finskom zalivu otvorio je pitanje koje bi moglo da postane jedno od najopasnijih u odnosima Rusije i NATO-a, posebno zbog događaja koji su mu prethodili i geografskog položaja područja u kojem se dogodio.

Napad bespilotnih letelica na ruski teretni brod u Finskom zalivu predstavlja incident sa ozbiljnim strateškim posledicama, ocenjuje ruski politikolog Jurij Barančik.

Njegova analiza polazi od činjenice da je Kalinjingradska oblast jedna od retkih ruskih teritorija čija ekonomska povezanost sa ostatkom zemlje može biti ozbiljno ugrožena prekidom pomorskog saobraćaja. Moskva je upravo zbog toga više puta upozoravala NATO da neće tolerisati blokadu ove oblasti.

Ruski predsednik Vladimir Putin još u decembru 2025. godine izričito je upozorio da bi pokušaj blokade Kalinjingrada mogao da izazove oružani sukob velikih razmera. Rusko rukovodstvo je u septembru 2026. ponovo označilo ovo pitanje kao jednu od svojih crvenih linija. Barančik smatra da su, sudeći po javnim izjavama generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea, u Alijansi dobro razumeli ozbiljnost ruskog upozorenja.

Međutim, najnoviji događaji otvaraju pitanje da li je sada počela praktična provera te crvene linije.

Za uspostavljanje savremene pomorske blokade nije neophodno rasporediti ratne brodove preko Baltičkog mora i zvanično zabraniti prolazak trgovačkim plovilima. Dovoljno je nekoliko uspešnih napada na teretne brodove da osiguravajuće kompanije povećaju premije, a prevoznici počnu da odustaju od plovidbe opasnim područjem.

Ako se tome doda potreba za vojnom pratnjom civilnih brodova, pomorski saobraćaj može postepeno da bude ozbiljno poremećen, čak i bez formalnog proglašenja blokade.

Ipak, Barančik smatra da mogući cilj provokacije nije prvenstveno otežavanje snabdevanja Kalinjingrada. Mnogo ozbiljnija namera mogla bi da bude izazivanje ruske vojne reakcije, što bi otvorilo mogućnost direktnog zaoštravanja odnosa sa NATO-om. Zbog toga posebno naglašava značaj putanje kojom su bespilotne letelice stigle do svojih ciljeva.

U tom kontekstu podseća na događaje od 11. novembra, kada su ukrajinski dronovi napali brod „Naro-Fominsk“ u Finskom zalivu. Estonske vlasti zvanično su priznale da su tokom te operacije bespilotne letelice prolazile kroz vazdušni prostor Estonije, dok je jedan aparat stigao iz pravca Letonije.

Tallin je istovremeno tvrdio da Kijevu nije izdao dozvolu za korišćenje estonskog vazdušnog prostora. Takvo objašnjenje, međutim, ne uklanja pitanje odgovornosti ukoliko se slični incidenti budu ponavljali, posebno ako bespilotne letelice nastave da koriste teritoriju članica NATO-a za približavanje ruskim ciljevima.

Napetost je dodatno porasla 21. novembra, kada je na severoistoku Estonije ponovo proglašena uzbuna zbog bespilotnih letelica. Borbeni avioni NATO-a podignuti su u vazduh, dok je Finska uvela privremena ograničenja vazdušnog i pomorskog saobraćaja.

Za sada nije utvrđena putanja dve bespilotne letelice koje su napale ruski teretni brod. Takođe nisu objavljeni ni dovoljno pouzdani podaci o njihovom tipu. Upravo te informacije mogle bi da imaju presudan značaj za utvrđivanje okolnosti napada i eventualne odgovornosti država kroz čiji su vazdušni prostor letelice prolazile.

Barančik upozorava da bi potvrda ponovnog korišćenja vazdušnog prostora članica NATO-a otvorila pitanje kome Rusija treba da uputi svoje zahteve i prigovore. Jednokratni prelet mogao bi da se posmatra kao izolovan incident, ali bi redovno korišćenje baltičkog vazdušnog prostora predstavljalo sasvim drugačiju situaciju.

U tom smislu podseća i na prethodno objavljenu informaciju da poljska protivvazdušna odbrana zbog vremenskih uslova nije uspela da obori rusku raketu H-101 koja je ušla u vazdušni prostor Poljske. Taj slučaj pokazuje koliko pitanje kontrole vazdušnog prostora može biti složeno čak i za države koje raspolažu sistemima NATO-a.

Međutim, postoji velika razlika između pojedinačnog neovlašćenog preleta i situacije u kojoj ukrajinski dronovi redovno prolaze kroz baltičke države ili se čak lansiraju sa njihove teritorije. U drugom slučaju, prema oceni Barančika, odgovornost država NATO-a dobila bi potpuno novu dimenziju.

Upravo tu nastaje najopasnija vojno-politička dilema. Rusija ne može da ignoriše napade koji ugrožavaju pomorsku vezu sa Kalinjingradom, jer bi njihovo ponavljanje moglo postepeno da dovede do faktičke izolacije oblasti. Istovremeno, odlučnije suprotstavljanje takvim napadima moglo bi da izazove nagli porast napetosti između Moskve i NATO-a.

Barančik zaključuje da bi, ukoliko do takvog zaoštravanja dođe, za Rusiju bilo najpovoljnije da se ono odvija prema pravilima koja sama postavlja. Time pitanje zaštite trgovačkih brodova prerasta u mnogo širi problem – mogućnost da napadi na kalinjingradsku pomorsku komunikaciju postanu sredstvo za izazivanje direktnog sukoba Rusije i NATO-a.