in

Amerika povlači poteze koji mogu da sruše čitavu Alijansu


NATO se suočava sa sve ozbiljnijim unutrašnjim neslaganjima, dok potezi Vašingtona i evropskih prestonica otvaraju pitanje koliko dugo Alijansa može da funkcioniše u dosadašnjem obliku.

Odluka da se 2027. godine ne održi samit NATO-a, o kojoj se saznalo 13. novembra, ukazala je na probleme koji su se između Sjedinjenih Država i evropskih saveznika gomilali mesecima. Prema informacijama iz medija, razlog je nezadovoljstvo američke administracije doprinosom pojedinih članica zajedničkoj odbrani.

Politički komentator TASS-a Igor Gaškov ocenjuje da se iza otkazivanja samita kriju znatno dublje promene. Dok Sjedinjene Države preusmeravaju vojnu pažnju prema drugim delovima sveta, evropske države ubrzano razvijaju regionalna odbrambena partnerstva koja bi mogla da funkcionišu i bez saglasnosti NATO-a.

Prvi znaci organizacionog zaokreta pojavili su se u julu, na samitu Alijanse u Ankari. U završnoj deklaraciji izostala je tradicionalna formulacija o susretu naredne godine, a usledilo je i otkazivanje redovnih oktobarskih razgovora ministara odbrane.

Takvi sastanci nisu predviđeni ni za 2027, dok je od dve konferencije ministara spoljnih poslova zadržana samo jedna. Neizvesno je i održavanje velikog samita 2028. godine.

Jedno od glavnih spornih pitanja predstavlja vojna potrošnja. Vašington za 2027. planira rekordni budžet Pentagona od 1,5 biliona dolara, dok Španija odbija da povećava odbrambene izdatke iznad nešto više od dva odsto BDP-a. Albanija, koja je trebalo da bude domaćin otkazanog samita, neznatno premašuje taj nivo.

Dodatne podele izazvao je sukob sa Iranom, u kojem administracija predsednika Donalda Trampa nije dobila očekivanu evropsku podršku. Španija je osudila vojna dejstva, Italija sprečila prebacivanje dela tereta preko američkih baza, dok je Velika Britanija svoje učešće ograničila na sporednu ulogu.

Tramp je britanski pristup nazvao „užasnim“, a za premijera Kira Starmera rekao da je „daleko od Vinstona Čerčila“. Odnosi su dodatno zaoštreni tokom jeseni, kada su Sjedinjene Države otvorile mogućnost preispitivanja britanske pripadnosti Foklandskih ostrva.

Istovremeno se smanjuje američko vojno prisustvo u Evropi. Trenutno je na kontinentu raspoređeno približno 80.000 američkih vojnika, dok ih je 2025. bilo oko 90.000. Prema različitim informacijama, nova povlačenja mogla bi da obuhvate 5.000, 25.000 ili čak 40.000 pripadnika američkih snaga.

Konačna odluka očekuje se do Božića i mogla bi biti doneta jednostrano. Na to ukazuje činjenica da nemački ministar odbrane Boris Pistorijus nije bio obavešten o američkim namerama.

Dok Vašington smanjuje interesovanje za evropski pravac, članice NATO-a traže alternativne modele vojne saradnje. Posebno izražen proces odvija se na severu Evrope, gde su 10. i 12. novembra predstavljene dve inicijative koje bi mogle da promene način donošenja vojnih odluka.

Prva se oslanja na Združene ekspedicione snage, formirane 2014. godine na inicijativu Velike Britanije, koja je okupila devet saveznika sa prostora Baltičkog i Severnog mora. U novembru 2026. uspostavljena je Severnomorska inicijativa, sporazum o uzajamnoj odbrambenoj pomoći koji, za razliku od NATO-a, ne zahteva jednoglasnost prilikom donošenja odluka.

Time se otvara mogućnost da članice ovog partnerstva zajednički vojno deluju čak i kada Severnoatlantska alijansa odluči da ne učestvuje u određenom sukobu.

Druga inicijativa predstavljena je 12. novembra, kada su Švedska, Finska, Island, Danska i Norveška izrazile nameru da stvore poseban severni odbrambeni savez. Cilj je dublja integracija oružanih snaga, pojednostavljivanje prelaska granica za vojne jedinice i tehniku, kao i organizovanje zajedničkih vojnih vežbi.

Slični procesi razvijaju se i u zapadnoj i centralnoj Evropi. Od 2024. godine redovno se sastaju predstavnici neformalne grupe E5, koju čine Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Poljska.

E5 nema pravno obavezujući sporazum o kolektivnoj odbrani, ali njeni prioriteti obuhvataju zajedničku proizvodnju naoružanja, podršku Ukrajini i integraciju nacionalnih oružanih snaga. Ministri odbrane pet država sastali su se u oktobru 2026. u Parizu i dogovorili intenziviranje saradnje, upravo u mesecu kada je otkazan sastanak ministara odbrane svih članica NATO-a.

Na jugu Evrope stvaranje posebnih vojnih partnerstava ima drugačije uzroke. U sredozemnom regionu ključni pokretač nije suprotstavljanje Rusiji, već rivalstvo Grčke i Turske, dve članice iste vojne organizacije.

Grčka, koja se 1980. vratila u vojnu komandnu strukturu NATO-a, strahuje da u eventualnom sukobu sa Turskom, članicom od 1952. godine, ne bi mogla da računa na pomoć ostalih saveznika.

Otkrića nalazišta prirodnog gasa u blizini Kipra dodatno su zaoštrila odnose, a situacija se pogoršala 2019. godine, kada je Ankara sa međunarodno priznatom libijskom vladom u Tripoliju potpisala sporazum o razgraničenju morskih područja. Grčka je protestovala, a zatim ubrzala vojno približavanje Kipru i Izraelu.

Atina se dodatno okrenula Francuskoj, sa kojom je 2021. potpisala sporazum o uzajamnoj vojnoj pomoći u slučaju napada. Pariz je još 2020. pokazao spremnost da podrži grčku stranu slanjem ratnih brodova prema Kipru, gde je pokušao da spreči turska geološka istraživanja.

Iste godine, kod libijske obale, francuski ratni brod pokušao je da proveri tursko plovilo zbog sumnje na prevoz oružja libijskim saveznicima predsednika Redžepa Tajipa Erdogana. Prema francuskoj verziji, turska strana odgovorila je usmeravanjem radara za upravljanje vatrom, posle čega se francuski brod povukao.

Francusko-grčki vojni sporazum produžen je 2026. za još pet godina, u trenutku novih napetosti. U avgustu je Turska proglasila dve morske zone za zaštitu prirode, od kojih jedna zahvata područje koje Grčka smatra delom svoje nadležnosti. Ankara je odbacila protest Atine, a dve članice NATO-a i dalje ne uspevaju da reše međusobne sporove o granicama i nadležnosti na moru.

Za Sjedinjene Države evropske podele predstavljaju samo deo širih strateških promena. Od 32 članice NATO-a, svega dve nalaze se u potpunosti izvan Evrope, što sve manje odgovara novim američkim vojnim prioritetima.

Nacionalna odbrambena strategija SAD, objavljena u januaru 2026, predviđa da američke oružane snage prvenstveno budu usredsređene na bezbednost zapadne hemisfere, a zatim na Pacifik. Evropa se nalazi tek na trećem mestu, odnosno četvrtom ako se odbrana same američke teritorije računa kao poseban prioritet.

Zbog toga Vašington sve više traži partnere izvan tradicionalnih severnoatlantskih struktura. Tokom prethodnih godina razvijeni su formati QUAD, SQUAD i AUKUS, koji uključuju saradnju sa državama poput Japana, Australije i Indije, mada nijedan nije dobio oblik obavezujućeg vojnog sporazuma kakav postoji unutar NATO-a.

U tome se krije geopolitički paradoks današnje Alijanse. Organizacija koja je tokom devedesetih i dvehiljaditih godina prošla kroz izuzetno veliko proširenje postala je toliko brojna da njene članice sve teže usklađuju vojne napore i političke interese.

Manja udruženja omogućavaju brže donošenje odluka i efikasniju koordinaciju, dok postojeće članstvo NATO-a više nije dovoljno za ostvarivanje svih američkih strateških ciljeva. Zbog toga Vašington traži dodatne partnere, a evropske države formiraju regionalne saveze sposobne za samostalno delovanje.

Otkazivanje samita, američki planovi za povlačenje vojnika i stvaranje novih vojnih grupa ukazuju na sve izraženije centrifugalne tendencije. NATO formalno ostaje jedinstvena organizacija, ali se vojno i političko odlučivanje njegovih članica sve više premešta u druge formate, što otvara mogućnost dubokih promena evropske bezbednosne arhitekture.