in

Dan kada je zemlja progutala grad, a katastrofa promenila evropsku misao


Jednog prazničnog jutra evropsku prestonicu pogodila je katastrofa čije će posledice daleko prevazići razaranje zgrada i gubitak ljudskih života. Stanovnici Lisabona nisu mogli da naslute da će se u narednim satima suočiti sa nizom događaja koji će njihov grad učiniti simbolom jedne od najvećih tragedija evropske istorije.

Ono što se dogodilo tog dana kasnije će pokrenuti rasprave među najpoznatijim evropskim filozofima, promeniti način izgradnje gradova i podstaći razvoj naučnog proučavanja zemljotresa.

Bio je 1. novembar 1755. godine, katolički praznik Svih svetih. U portugalskoj prestonici crkve su bile pune vernika, a u mnogim domovima gorele su sveće. Oko 9.40 časova počelo je snažno podrhtavanje tla. Zidovi su pucali, krovovi se urušavali, a stanovnici pokušavali da izađu iz kuća i bogomolja. Ulice su se za kratko vreme pretvorile u prolaze zatrpane kamenjem, drvenim gredama i ostacima građevina.

Lisabon je tada bio jedan od najvažnijih trgovačkih centara Evrope. Portugalija je raspolagala ogromnim bogatstvom stečenim kolonijalnom trgovinom, a grad je imao velike palate, crkve, skladišta i prometnu luku na reci Težo. Njegovo stanovništvo procenjuje se na približno 200.000 ljudi, mada se istorijski podaci razlikuju.

Potres je bio toliko snažan da su njegovi efekti zabeleženi daleko izvan Portugalije. Podrhtavanje se osetilo širom Iberijskog poluostrva i u severnoj Africi, dok su neobične promene nivoa vode registrovane i u udaljenim evropskim oblastima.

Savremeni seizmolozi procenjuju da je magnituda zemljotresa bila približno između 8,5 i 8,7, mada pojedine rekonstrukcije daju drugačije vrednosti. Reč je o naknadnim proračunima, jer u 18. veku nisu postojali seizmografi koji bi omogućili neposredno merenje.

Tačna lokacija izvora potresa ni danas nije definitivno utvrđena. Najvažnije pretpostavke povezuju ga sa podmorskim tektonskim strukturama jugozapadno od Iberijskog poluostrva, u oblasti između portugalske obale i severozapadne Afrike.

Na tom prostoru međusobno deluju afrička i evroazijska tektonska ploča. Njihovo sporo približavanje stvara naprezanja u Zemljinoj kori i gornjem delu plašta. Kada se nagomilana energija oslobodi naglim pomeranjem duž raseda, nastaje zemljotres.

Jedno istraživanje objavljeno 2021. godine izdvojilo je veliki podmorski reverzni rased u oblasti dubokomorske ravnice Horšu kao moguć izvor katastrofe. Prema tom modelu, rascep dužine približno 160 do 220 kilometara mogao je da proizvede potres magnitude najmanje 8,5. Model razmatra seizmičko pomeranje na dubinama od oko 50 do 60 kilometara, ali te vrednosti predstavljaju pretpostavke o mogućem mehanizmu, a ne neposredno izmerenu dubinu istorijskog zemljotresa.

Druga istraživanja predlažu drugačije položaje i dimenzije izvora. Naučna studija iz 2023. godine, zasnovana na tragovima koje je zemljotres ostavio u prirodnom okruženju, razmatrala je mogućnost rupture duge približno 350 do 360 kilometara i procenjenu magnitudu 8,6.

Nijedan od tih modela još nije u potpunosti rešio pitanje nastanka potresa. Problem je što istraživači moraju istovremeno da objasne razaranje na kopnu, rasprostranjenost podrhtavanja i kretanje cunamija kroz Atlantik.

Međutim, katastrofa u Lisabonu nije završena prestankom podrhtavanja tla.

Veliki broj ljudi, uplašen mogućnošću novih urušavanja, krenuo je prema otvorenim prostorima uz reku Težo. Obala je izgledala bezbednije od uskih gradskih ulica, ali se upravo tamo pripremala nova opasnost.

Podmorsko pomeranje povezano sa zemljotresom pokrenulo je ogromnu masu vode. Kada se morsko dno naglo podigne ili spusti na dovoljno velikoj površini, poremeti se vodeni stub iznad njega. Tako nastaje niz dugih talasa koji kroz duboki okean mogu da putuju velikom brzinom, a pri približavanju plićaku njihova visina može naglo da poraste.

Cunami iz 1755. godine nije bio jedan jedini talas. Istorijska svedočenja govore o više nadiranja vode, a savremene numeričke rekonstrukcije za centralni deo Lisabona pokazuju dva velika talasa.

Jedno istraživanje Univerziteta u Lisabonu iz 2019. godine utvrdilo je da je voda mogla da stigne do proučavanog dela gradske obale približno 60 minuta posle zemljotresa i da prodre do oko 200 metara u unutrašnjost. Drugi istorijski prikazi za pojedine delove obale navode nešto duže vreme dolaska, zbog čega se precizna satnica ne može jednako primeniti na ceo grad.

Posebno je stradao prostor današnjeg Trga trgovine, nekadašnjeg Tereiro do Paso, gde su se ljudi okupljali očekujući da će izbeći rušenje zgrada. Procene za jedan od proučavanih delova centra govore o približno hiljadu žrtava, među kojima su mnogi stradali upravo zbog nadiranja vode.

Visina cunamija razlikovala se od mesta do mesta. Rekonstrukcije duž jugozapadne obale Iberijskog poluostrva i severozapadne Afrike ukazuju da je lokalno dostizao visine od pet do petnaest metara. Te vrednosti odnose se na određene obalne lokacije i ne znače da je talas iste visine pogodio čitav Lisabon.

Na jugu Portugalije, u Algarveu, razaranja su bila izuzetno teška. U pojedinim naseljima stanovništvo se suočilo i sa snažnim podrhtavanjem i sa prodorom mora. Ocenjeni intenzitet zemljotresa u toj oblasti dostizao je IX do X stepeni Merkalijeve skale, što označava izuzetno snažne i razorne efekte na građevine i okolinu.

Cunami je pogodio i špansku atlantsku obalu, uključujući područja Kadiza i Uelve, kao i obalu Maroka. Talasi su se širili dalje preko Atlantskog okeana, ostavljajući tragove u istorijskim zapisima o neuobičajenom ponašanju mora.

Dok se voda povlačila iz pojedinih delova Lisabona, u gradu je već besnela treća katastrofa.

Požari su izbili posle zemljotresa i proširili se među oštećenim zgradama. Praznični dan, brojne upaljene sveće, otvorena ognjišta i razrušene građevine stvorili su uslove za brzo širenje vatre. U delovima grada gde su se kuće naslanjale jedna na drugu, plamen je lako prelazio sa objekta na objekat.

Ulice zatrpane ruševinama otežavale su kretanje i pokušaje gašenja. Nije postojala savremena vatrogasna organizacija, a oštećenja gradskog prostora dodatno su ograničavala mogućnost delovanja. Požari su trajali danima i uništili veliki deo onoga što nije bilo potpuno razoreno prvim udarima.

Upravo zbog toga istorijska mapa razaranja Lisabona ne može da se objasni samo jačinom zemljotresa.

Istraživanje objavljeno 2019. godine, koje je obuhvatilo centralni deo grada, pokazalo je da samo podrhtavanje tla nije izazvalo velika oštećenja u većem delu proučavane zone. Najveći deo materijalnog razaranja u toj oblasti nastao je usled požara, dok je cunami posebno pogodio zapadne i centralne priobalne delove.

Pre katastrofe na tom prostoru nalazilo se približno 5.500 građevina i živelo oko 26.200 stanovnika. Posle katastrofe u istorijskim evidencijama pojavljuje se između 6.000 i 8.800 stanovnika. Ta razlika ne predstavlja broj poginulih, jer uključuje i ljude koji su napustili područje, privremeno se preselili ili nisu evidentirani.

Još jedno istraživanje, objavljeno 2022. godine, pokazalo je koliko su posledice zavisile od konkretne gradske lokacije. U analiziranom području oštećenja su zabeležena u 78 odsto ulica, dok su u četiri ulice naredne godine evidencije pokazivale potpuno odsustvo domaćinstava.

Istovremeno, pojedini priobalni delovi nisu bili značajno poplavljeni, a neke oblasti izbegle su i velike požare. To potvrđuje da katastrofa nije ravnomerno uništila grad, već da su teren, položaj zgrada, tok vode i širenje plamena određivali stepen razaranja.

Posebnu ulogu imao je način gradnje. Lisabon je pre 1755. godine imao gusto izgrađene srednjovekovne četvrti, uske ulice i zgrade različite čvrstoće. Masivni zidani objekti mogli su da pretrpe ozbiljna oštećenja tokom snažnog podrhtavanja, dok su drveni elementi u građevinama povećavali opasnost od širenja vatre.

Posledice su bile naročito teške na mestima gde se veliki broj ljudi nalazio u zatvorenom prostoru. Praznik Svih svetih značio je da su mnogi stanovnici prisustvovali verskim obredima kada je zemljotres počeo. Rušenje crkava zbog toga je imalo posebno tragične posledice.

Koliko je ljudi ukupno stradalo, jedno je od najspornijih pitanja ove katastrofe.

U istorijskim prikazima pojavljuju se procene od desetak hiljada do čak 100.000 mrtvih. Međutim, tako veliki raspon ne predstavlja pouzdan statistički podatak. Nastao je zbog nepotpunih evidencija, različitih geografskih obuhvata i kasnijih tumačenja.

Pojedini savremeni istoričari procenjuju da je u samom Lisabonu poginulo između 10.000 i 20.000 ljudi. Druge studije iznose veće brojke, uključujući procenu ekonomskog istoričara Alvara Pereire od približno 30.000 do 40.000 žrtava u gradu.

Prema njegovoj proceni, ukupan broj stradalih u Portugaliji, Španiji i Maroku mogao je da iznosi između 40.000 i 50.000. Postoje i znatno više istorijske procene, ali one nisu potvrđene jedinstvenim popisom žrtava.

Razlike su povezane i sa načinom računanja. Neki istraživači uzimaju u obzir neposredno poginule pod ruševinama, dok drugi uključuju stradale u požarima i cunamiju, kao i ljude koji su kasnije podlegli povredama i bolestima.

Jedna statistička analiza, zasnovana delimično na smrtnosti pripadnika Katoličke crkve, procenila je da je od urušavanja građevina stradalo između 5.000 i 8.700 ljudi. Taj rezultat odnosi se na jedan mehanizam stradanja i ne predstavlja ukupan bilans katastrofe.

Portugalija je pretrpela i ogroman ekonomski udar. Kasnije ekonomske analize procenjivale su da je ukupna šteta mogla da odgovara iznosu između 32 i 48 odsto tadašnjeg godišnjeg bruto domaćeg proizvoda zemlje. Takve procene zasnivaju se na istorijskim rekonstrukcijama, a ne na savremenom obračunu nacionalne ekonomije.

Uništeni su trgovinski objekti, skladišta, umetničke zbirke, knjige i dokumenta. Teško je stradala i kraljevska palata Ribeira, zajedno sa dragocenostima i kulturnim blagom koje se u njoj nalazilo.

Upravljanje katastrofom preuzeo je Sebastijao Žoze de Karvaljo e Melo, tadašnji portugalski državni sekretar, kasnije poznat kao markiz od Pombala. Njegovo delovanje postalo je jedan od najpoznatijih primera organizovanog državnog odgovora na veliku prirodnu nesreću u evropskoj istoriji.

Vlasti su morale da obezbede hranu, spreče širenje bolesti, organizuju uklanjanje tela i uspostave red. Istovremeno su preduzimane mere protiv pljačke i pokušaji da se stanovništvu obezbedi privremeni smeštaj.

Pombal je zatim pokrenuo nešto što će imati dalekosežan naučni značaj.

U januaru 1756. godine, preko crkvene administracije, poslati su upitnici sa detaljnim pitanjima o zemljotresu. Od lokalnih sveštenika traženi su podaci o trajanju i pravcu podrhtavanja, naknadnim potresima, ponašanju vode, oštećenjima i broju žrtava.

Odgovori su omogućili sistematsko prikupljanje svedočenja sa velikog geografskog prostora. Istraživači su vekovima kasnije koristili upravo takve istorijske podatke za rekonstrukciju intenziteta zemljotresa i njegove prostorne rasprostranjenosti.

Ovaj postupak smatra se jednim od važnih prethodnika moderne makroseizmologije, naučne discipline koja proučava posledice zemljotresa na ljude, građevine i prirodno okruženje.

Obnova Lisabona donela je još jednu važnu promenu. Umesto jednostavnog vraćanja starog gradskog rasporeda, vlasti su odlučile da veliki deo centra izgrade prema novim urbanističkim principima.

Nastale su šire i pravilnije ulice, organizovani gradski blokovi i građevine sa konstruktivnim rešenjima namenjenim boljem podnošenju seizmičkih opterećenja. Posebno je poznata takozvana pombalinska konstrukcija, koja je koristila unutrašnji drveni okvir povezan sa zidanim delovima zgrade.

Takav sistem omogućavao je veću deformabilnost konstrukcije u poređenju sa potpuno krutim zidanim objektima. Bio je to važan pokušaj da se iskustvo katastrofe pretvori u praktičnu zaštitu budućih stanovnika.

Ipak, posledice zemljotresa nisu se zaustavile na arhitekturi i nauci.

Katastrofa je pogodila evropsku intelektualnu javnost u trenutku kada su filozofi prosvetiteljstva raspravljali o prirodi sveta, razumu, veri i odnosu između dobra i zla.

Lisabon je bio izrazito katolički grad, a zemljotres se dogodio upravo na veliki verski praznik, dok su hiljade ljudi bile okupljene na bogosluženjima. Za mnoge savremenike to je otvorilo teško pitanje: kako objasniti ogromno stradanje nevinih ljudi u svetu za koji se verovalo da njime upravlja pravedno božansko proviđenje?

Francuski filozof i pisac Volter reagovao je delom „Poema o katastrofi u Lisabonu“, objavljenim 1756. godine. U njemu je osporio optimističko filozofsko uverenje da je postojeći svet uređen na najbolji mogući način i da se svako zlo može opravdati kao deo višeg poretka.

Volterovo razmišljanje bilo je usmereno protiv ideje da patnja hiljada nedužnih ljudi nužno ima smisao koji čovek samo ne uspeva da razume. Katastrofa je za njega predstavljala snažan izazov filozofskom optimizmu povezanom sa učenjima Gotfrida Vilhelma Lajbnica i Aleksandra Poupa.

Njegova kritika kasnije je dobila i književni oblik u satiričnom romanu „Kandid“, objavljenom 1759. godine, u kojem zemljotres u Lisabonu zauzima važno mesto.

Francuski filozof Žan-Žak Ruso ponudio je drugačiji pristup. U pismu Volteru iz avgusta 1756. godine skrenuo je pažnju na ljudsku odgovornost za razmere tragedije.

Ruso je ukazivao na činjenicu da prirodni događaj ne mora sam po sebi da proizvede toliko žrtava. Ljudi su ti koji grade višespratne zgrade, okupljaju se u gusto naseljenim gradovima i stvaraju okolnosti u kojima zemljotres postaje masovna katastrofa.

Njegov argument nije negirao prirodnu opasnost, već je otvarao pitanje koliko društveno uređenje, način stanovanja i ljudske odluke povećavaju ranjivost stanovništva.

U toj raspravi pojavila se ideja koja je danas jedan od temelja upravljanja katastrofama: prirodni fenomen i njegove posledice nisu isto. Zemljotres može biti neizbežan, ali broj žrtava zavisi i od kvaliteta građevina, naseljenosti, organizacije spasavanja i pripremljenosti društva.

Nemački filozof Imanuel Kant takođe je proučavao lisabonski zemljotres. Objavio je više radova u kojima je pokušavao da objasni fizičke uzroke podrhtavanja tla, oslanjajući se na tada dostupna znanja o unutrašnjosti Zemlje.

Njegove konkretne geološke pretpostavke nisu odgovarale današnjoj tektonici ploča, ali je značajan bio pokušaj da se katastrofa istraži kao prirodna pojava koja podleže određenim zakonitostima.

Lisabon je tako istovremeno postao predmet filozofske rasprave o postojanju zla i naučne rasprave o uzrocima zemljotresa.

Više od dva i po veka kasnije, savremena istraživanja nastavljaju da otkrivaju detalje koji menjaju raniju sliku katastrofe.

Naučnici danas kombinuju istorijske dokumente, stare karte, podatke o oštećenjima, geološke tragove i računarske simulacije. Na osnovu tih informacija pokušavaju da utvrde ne samo gde je zemljotres nastao nego i kako su se talasi širili, zašto su određeni delovi obale bili pogođeni jače od drugih i koje su građevine najviše stradale.

Važan deo tih istraživanja odnosi se na razliku između magnitude i intenziteta. Magnituda opisuje veličinu zemljotresa na njegovom izvoru, dok intenzitet pokazuje koliko se snažno potres ispoljio na određenom mestu.

Dva naselja izložena istom zemljotresu mogu imati potpuno različite posledice. Udaljenost od izvora, dubina žarišta, vrsta tla, trajanje podrhtavanja i kvalitet gradnje mogu odlučiti da li će zgrade pretrpeti manja oštećenja ili će doći do masovnih urušavanja.

U Lisabonu se tom skupu faktora pridružilo i nadiranje mora, a zatim požari koji su uništavali čitave četvrti. Zato je pogrešno katastrofu objašnjavati samo jednim brojem koji označava jačinu zemljotresa.

Dodatnu naučnu vrednost imaju nalazi koji pokazuju da seizmička opasnost na jugozapadu Iberijskog poluostrva nije nestala. Taj prostor ostaje tektonski aktivan, a istorijski događaji predstavljaju osnovu za modelovanje mogućih budućih zemljotresa i cunamija.

Istraživači pritom ne mogu pouzdano da predvide datum sledećeg velikog potresa. Mogu da proučavaju raspored aktivnih raseda, procenjuju moguće magnitude, simuliraju kretanje vode i izdvajaju područja koja bi bila posebno ugrožena.

Posebno značajno pitanje jeste koliko bi vremena stanovnici obale imali da se sklone. Iskustvo iz 1755. godine pokazuje da snažan zemljotres može biti neposredno upozorenje na cunami, ali i da se talasi mogu pojaviti pre nego što stanovništvo dobije organizovano obaveštenje.

Današnje građevinske norme, sistemi seizmičkog nadzora i upozoravanja na cunami omogućavaju znatno bolju pripremu nego u 18. veku. Ipak, tehnološki napredak ne uklanja rizik koji nastaje kada su gusto naseljene priobalne oblasti izložene istovremenim prirodnim opasnostima.

Zemljotres iz 1755. godine zato ostaje važan i za savremene stručnjake koji planiraju zaštitu gradova. Njegova istorija pokazuje kako jedan geološki događaj može da pokrene čitav niz međusobno povezanih razaranja, dok način na koji društvo reaguje određuje koliko će teške biti konačne posledice.

U evropskoj istoriji malo je katastrofa koje su istovremeno tako snažno uticale na arhitekturu, državnu upravu, nauku i filozofiju. Lisabon nije postao samo primer razornog zemljotresa, već i mesto na kojem je evropska misao počela ozbiljnije da razmatra razliku između prirodne opasnosti, ljudske odgovornosti i mogućnosti da se buduća stradanja spreče.